četvrtak, 17.04.2008.

OBAVIJEST!

Ne, ne prestajem pisati.
Niti otvaram novu priču.
No, da ne duljim, komp je preplavljen virusima. Opet.
I treba ići na čišćenje, ali nikako da ga moji odnesu.
A dok se upali, otvori cijeli sustav, pa mozzilu, to dosta dugo traje.
A ja nemam vremena. Jedva dišem, spavam 5 sati i nikako nemogu čekati glupi internet.
Pa se svima ispričavam i molim vas da se malo strpite jer će post doći ćim sve bude ok.
To će biti brzo.

Pusa svima. Javljajte mi za posteve, komentirat ću što više mogu.

- 19:43 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

srijeda, 05.03.2008.

4. poglavlje

Ušli smo u dvoranu i sjele pokraj vatre. Bilo je puno manje ljudi nego prije. Neki su se stopili sa sjenama u dalekim kutcima sobe, a neki su očito otišli negdje drugdje. Allesandra je vidjela da smo došli, pa je ukratko objasnila -Nakon što popričas s May, smjestit ćemo te u jednu od grupa.- -Samo odgovaraj iskreno,- nasmješila mi se May. -Što voliš raditi?- -Pa... svašta. Ovisi o trenutku.- -Kako bi opisala svoj savršen dan?- -Možda neki otok i more. i Sunce. Valjda...- Pitanja su se protezala u nedogled. Od osnovnih činjenica, došli smo do omiljene boje, najdražeg dragog kamena, izgleda sobe... Osjećala sam se kao da sam na policijskom ispitivanju. Puno odgovora sam ponudila bezveze, te poslije shvatila da baš i nisu istiniti. -Znači, na pozadini računala ti je kornjača koja pliva?- pitala me May. Kiknula sam glavom pitajući se kako bi joj to moglo pomoći da me smjesti.
-Ok. Mislim da si ti optimist. Znači u mojoj si grupi. Zapamti, ne smiješ se družiti sa ostalima dok smo u školi. Ja ću ti sljedećih dana pomoći upoznati školu, ostale članove grupe i aktivnosti u koje se možeš uključiti.- -To je glupo.- to je bila prva stvar u koju sam bila sigurna. -Molim?- podigla je May obrvu. -Ta podjela. Iskreno, to sve zvuči toliko nevjerojatno. Kako možete vjerovati u to. A da se svi počnemo družiti? Jer, sumnjam u sve ovo...- May me pogledala sažalnim pogledom -Znam kako je to. I znam da ne vjeruješ. Ali nakon nekoliko tjedana, vidjet ćeš kako sve funkcionira. Samo se malo strpi.-

*****

Sjedila sam na krevetu i čekala da mi zazvoni budilica. Da krenem u školu. Još se nitko nije probudio i kuća je bila obavijena tišinom. Sunce je počelo izlaziti prije sat vremena, kad sam krenula iz studija doma. Ptice su pjevale, drveće se lagano povijao pred laganim vjetrom koji je nosio miris cvijeća, upravo ironično. Nitko ne bi pomislio da negdje u blizini postoji pedesetak osoba, tinejđera, koji su budni i koji se nalaze u zapuštenom studiju. Put do sobe je prošao bez iznenađenja. Odjednom me iz misli trgnuo zvuk budilice. Lupnula sam ju rukom, uzela torbu i tiho sišla u prizemlje. Raščupana kosa koja je virila iza kuta kuhinje dala mi je do znanja da je Taylor budna. Sjedila je na barskoj stolici i jela pahuljice. -Otkud ti tako rano?- upitala sam. Sresla se i slegnula ramenima. -Jedem.- -Ok. Idem ja. Reci mami da sam u školi. Uživaj.- Kimnula je glavom i mahnula mi rukom. Nikada nije bila raspoložena za ranojutarnje razgovore. Suprotnost meni. Ja sam mogla pričati kad god bi netko htio.

*****

-Lynn! Tu sam!- May mi je mahala iz predzadnje klupe i mahala rukom da dođem do nje. -Ej.- nasmješila sam se. -Tu možes sjesti.- Sjela sam i primjetila da je većina klupa dobro očuvana. Nije bilo puno crteža i potpisa koji su krasili klupe u mojoj bivšoj školi.

Profesorica je žustrim korakom ušla u učionicu. -Dragi razrede, sutra nećete imati nastavu zadna dva sata. Imamo obavijest za vas. Stoga dođite umjesto na sat, u veliku dvoranu. -Imamo dvije dvorane. Veliku i malu. Vjerojatno pripremaju neko natjecanje, jer to često znaju objavljivati u velikoj dvorani.- šapnula mi je May. -Gospođice Stox, molim bez priče. Otvorite knjigu na strai 219 i pročitajte i pribilježite ono najbitnije.- dovršila je profesorica i sjela za stol.

*****

Nakon cijelog dana u kojem nije bilo ništa zanimljivo, sjedila sam sa May u parku. Sjedile smo na ljuljačkama i lagano se ljuljale dok mi je May objašnjavala koje sve aktivnosti postoje. -Dramska grupa. Tamo ti obično idu umjetnici, ali svi se mogu pridružiti. Ja sam zadužena za kulise, pa možeš jednom doći samnom vidjeti kako je tamo. Imaš debatnu grupu. Tamo ide samo nekoliko učenika, i tamo sam išla, ali baš i nije nešto. Možeš biti novinarka. Tu ima puno optimista. Ja sam jedna od članova, zanimljivo je. Pišemo razne članke, ponekad trebamo nekoga intervjuirati. Ili se možeš uključiti u sport. Naravno, rugbi je za dečke. Ali postoji odbojka, košarka i stolni tenis. Ja idem na odbojku i ponekad na stolni tenis.- -Mislim da ću ići na dramsku. I.... odbojku.- odlučila sam se za sve na što sam išla u Torontu. -May? Koliko sam shvatila, ti si član svih grupa. Kako sve to stigneš, još si predstavnik i još škola...?- -Neznam. Oduvijek sam imala toliko posla i naviknula sam se. Nije naporno ako to stvarno voliš. Dođi, moraš vidjeti najbolji restoran u mjestu!- povukla me za ruku i krenule smo prema autobusnoj stanici.

Nije bilo nikoga, pa smo mogle pričati na sav glas i smijati se, bez da nas netko čudno gleda. Shvatila sam da imam jednu odličnu prijateljicu. A tek mi je drugi dan. To me iznenadilo jer sam mislila da se nitko neće htjeti družiti samnom barem dva mjeseca. Uz škripu guma, veliki crveni autobus se zaustavio na stanici. Ušle smo kroz prednja vrata i sjele na obližnja sjedala. -Gdje me to vodiš?- pitala sam ju. -Vidjet ćeš. Neću ti reći.- Sljedećih 10 minuta smo se vozile u tišini uz blago drmanja autobusa. -Došle smo.- upozorila me May te iskočila iz autobusa. Izašla sam za njom i promotrila mjesto.

Page street, pisalo je na tabli. Uopće nije pružalo dokaze da se nalazi pokraj NY-a. Male kuće, sa urednim vrtovima i lijepim autima parkiranim preed garažom davale su dojam nekog otmjenog kvarta. Ni jedan neboder se nije vidio, a vidik je sa jedne strane zaklanjala šuma. -Prekrasno je!- uzdahnula sam. -Jelda? Tu sam prvi put dola sam mamom prije desetak godina. Obožavam ovo mjesto.- Povela me kroz ulice, usput objašnjavajući gdje se što nalazi. Pozdravljala je ljude prolazeći pokraj njihovih kuća, a oni su joj ljubazno odzdravljali, usput nudeći stručak cvijeća koje su brali u vrtovima. Došli smo do kraja jedne ulice i May mi je rekla da je to restoran. Na drvenoj tabli bila su izrezbarena slova:La Jor okružena cvijećem. Restoran je imao veliku terasu koja je bila ispunjena drvenim stolovima i stolicama. Ljudi su sjedili i smijali se, uživaući u proljetnim danima. Sjele smo za jedan stol i pričekale konobara. -Jedan sok od jabuke. I lazanje.- rekla je May. -Mani jednu colu. I... može i meni lazanje.- Konobar nam je ljubazno kimnuo glavom i otišao predati narudžbu.

*****

-Bio je odlično. Hvala.- zagrlila sam May na povratku do kuće. -Nema na čemu. Vidimo se večeras?- -Naravno.- odgovorila sam i produžila do kuće.

Evo, novi post. Žao mi je ako sam neredovita, ali trenutno imam puno za učiti. Znam da sam zasada ubacila samo May, ali ću i ostale, ne brinite. Možda vam ovaj post nije baš zanimljiv jer nema puno radnje, ali sam vas htjela malo upoznati sa izgledom raznih mjesta. I, još nešto, trebam još jednog ženskog lika. Također bi voljela znati dali Corvus želi biti dio priče. Pozdrav svima.

- 11:07 -

Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 26.02.2008.

3. poglavlje

-Uđi.- Allesandra me gurnula laktom. Cijela soba je gledala prema nama. Uočila sam neke ljude iz škole, neke iz autobusa. –Dođi, sjedi, imamo puno toga što ti moramo ispričati.- pozvao me glas pored vatre. Približila sam se djevojci valovite smeđe kose. –Ja sam May.- pružila mi je ruku. –Pretstavnica optimista.- -Lynn, drago mi je.- Optimista?Što bi to trebalo značiti? –Ljudi? Može malo tiše, imamo novu članicu. Poslije ćemo odlučiti gdje spada. May, za to ćeš ti biti zadužena.- May je kimnula glavom pokazujući da je sluša, a Allesandra je nastavila svoj govor.

–Ovako, kao prvo, da ti objasnimo što radiš tu. Dakle, kao što možeš vidjeti, sve ove ljude si primjetila u školi.- Ne baš. –Ili neke od njih. Mi se tu nalazimo u tajnosti i vrlo je važno da ovo nikome ne govoriš. NIKOME! U redu?- -Naravno.- rekla sam pitajući se koji vrag se događa. –Našom školom vlada ravnatelj Huggins. On inzistira da svi budemo podijeljeni u grupe, znaš ono: popularni, umjetnici i to. Nitko nezna zašto, ali svi se drže toga. Otkada se zna za školu, nitko iz različitih grupa nije međusobno pričao. Vjerojatno se pitaš zašto. Najstariji ljudi koji su išli tu u školu to pamte... Davno, prije nego su naši roditelji bili rođeni, djed našeg ravnatelja je saznao da se dvoje djece druži izvan skupina. Nitko više nezna kako su se zvali, niti su ostala ikakva sjećanja o njima. Samo se zna da ih je – ubio. Kao i sve ostale koji su im pomagali u skrivanju.- tu je zastala.

Ogledala sam se po sobi čekajući da se netko nasmije i da kaže da se šali, da su se tu okupili iz zabave. Međutim, svi su šutjeli izgledajući... mrtvo ozbiljno. Stresla sam se, vjerojatno od prevelike količine jeze koja je odjednom zavladala sobom. Svi su gledali u vatru koja je sada izgledala sablasno. –Ti se šališ?- napokon sam upitala. Nitko me nije pogledao, vjerojatno su bili naviknuti na ovakva pitanja. –Da bar. Bez brige, nitko od nas nije vjerovao. Pretpostavlja se da je Huggins zlo. Čisto zlo. Zato smo ovo osnovali. Preuredili smo baletni studio i tu se sastajemo svake noći. Moramo biti iznimno oprezni. Imali smo ideju o tajnim prolazima koji bi išli iz naših soba, ali smo shvatili da je to nemoguće napraviti. Znam da si sad u šoku zbog svega ovoga, tako da ako ne želiš imati veze s ovime, možeš otići i praviti se da nikada nisi bila tu, samo te molim da nas ne odaš. Imaš vremena da razmisliš o tome.-

Nakon zadnje izgovorene rečenice otišla je do nekog kuta sobe i počela pričati s nekime koga nisam vidjela. Odlučila sam prošetati. Da pričekam da se prevelika količina informacija slegne. Trebat će mi puno, puno vremena za to. Gorko sam pomislila. Još vrteći film u glavi, krenula sam u istraživanje baletnog studija. Hodala sam i hodala, neznajući gdje idem, cijelo vrijeme vrteći u glavi razgovor koji se maloprije odigrao. Ravnatelj Huggins je čisto zlo... Samo se zna da ih je – ubio... Bez brige, nitko od nas nije vjerovao... Bez brige, nitko od nas nije vjerovao... Bez brige... Protresla sam glavom kao da hoću maknuti misli, otjerati ih daleko od sebe. Nemoj ni na ništa misliti. Shvatila sam da neznam gdje sam. Previše misli... Pokušala sam se orijentirati i vratiti u sobu. Ali onda sam shvatila. Ne želim se vratiti. Krenula sam prema gore, penjući se svakim stepenicama na koje sam naišla. Gore, gore, gore... Zvuk udaranja u željezne stepenice je odjekivao prostorom. Ritmično udaranje me pratilo na putu. Prešla sam zadnju stepenicu i duboko udahnula. Uputila sam se kroz vrata koja su mi bila najbliže, bez puno razmišljanja. Obična baletna soba, sa ormarima, gredom, nekoliko stolica i klavirom se pružala do velikog ogledala, napola slomljenog, iz kojeg me gledao moj odraz. Skrenula sam pogled desno i vidjela prozor i prozorsku dasku. Ako se može tako nazvati. Prozorska daska je bila široka tri metra i vjerojatno isto toliko dugačka. Za što im je to služilo? Prišla sam i prešla prstima preko njene hrapave površine.

-To sam ja stavio.- obratio mi se muški glas iza mene. Naglo sam se okrenula. Iz polusjene je izašao... Ethan? –Nekad tu crtam i slikam. Nitko nezna za ovu sobu. Ili se bar prave da neznaju.- podigao je jednu obrvu, čekajući da nešto kažem. –O, oprosti.- pružila sam ruku. –Lynn. Drago mi je.- stisnuo mi je šaku. Ima čvrstu ruku. Oduvijek sam voljela ljude koji su imali čvrsti stisak. Pružali su mi osjećaj sigurnosti. Zavladala je tišina. –Ovaj... hvala što si mi rekao, to jest, napisao za ovo danas.- -Nema frke. Uvijek to radim. I uvijek mi to predbacuju.- Slegnuo je ramenima i sjeo na prozorsku dasku. Potapšao je rukom po njoj, pa sam mu se pridružila. –I? Kako da si došla baš tu?- -Zbog maminog posla. Ona je odvjetnica. Pa je dobila neki premještaj... i to.- -I baš u ovu školu...- potiho je rekao. –Pa ok je. Bolje nego u središtu NY-a. Ovdje je mirnije i ljepše.- -Pa... ne bih se složio. Sve ovo...- pri tome je zamahnuo rukom prema ostatku zgrade, -Je stvarno glupo.- -Naviknuta sam na to. Tako je bilo i u prijašnjoj školi. Naravno, bez ove legende. Samo je bio takav običaj.- -Legende? Znači ne vjeruješ u to?- -Iskreno?- pogledala sam ga podignutih obrva, na što je kimnuo glavom. –Ne. Neznam, sve mi je to malo prečudno.- -I meni je bilo. Ali svaki put kad ravnatelj vidi nekoga da priča, da mu kaznu od tjedan dana. Fizički poslovi. Pa smo prestali komunicirati i na ikakav način pokazivati da postojimo.- Opet je nastala tišina. –LYNN!!!- prolomilo se sobom. –Idi.- rekao mi je Ethan. –Ha?- -Idi. Čekaju te dolje. Sada će te smjestiti u jednu od grupa.- -Kakve grupe?- -Postoje Pesimisti. U njih stavljaju sve koji su loše volje i one koji se oblače u crno. Totalna besmislica. Optimisti su oni veseli, najčešće obični ljudi. Popularni: elita. Bogati, lijepi, sportaši... znaš već, kao na TV-u. I Umjetnici. Glazba, crtanje, dizajn, i sve ostlo što spada pod umjetnost. Tu sam ja. Ja crtam. Jednom ću ti pokazati radove. Požuri sad, da ne dođu gore. Ne bi htjela da otkriju naše mjesto?- nasmješio mi se i okrenuo, tre ubrzo nestao u sjeni. Najbrže što sam mogla sam istrčala iz sobe, i tražila glas koji je dozivao moje ime. U podnožju stepenica je stajala May. –Dođi. Trebamo te smjestiti.- Povukla me je za ruku i krenula prema glavnoj dvorani.

- 12:45 -

Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.02.2008.

2. poglavlje

Nakon zadnjeg sata, kad sam kretala doma, prišla mi je djevojka plave kose. –Bok. Ja sam Allesandra. Jesi li slobodna danas navečer?- Prvo sam ostala zatečena što mi se netko obratio, a zatim kad sam došla k sebi, napokon sam odgovorila. –Da. Zašto?- -Vidjet ćeš. Ti živiš u Sugar Hill Roadu?- -Da...- -Dobro, dođi na autobusnu stanicu danas u ponoć. Znam da zvuči čudno, vjeruj mi. Vidimo se, bok!- Mahnula mi je i otišla niz hodnik. Začuđena, pratila sam je pogledom. Uskoro sam ju izgubila u hrpi učenika.

Nakon što sam odvrtila u glavi što mi je sve rekla, krenula sam prema autobusnoj stanici, razmišljajući zašto bi ja trebala doći u to, moram priznati, čudno vrijeme. Ne nalazeći odgovor, ušla sam u autobus i stavila slušalice na uši da skratim vožnju do doma. Nakon nekoliko minuta, zaboravila sam na Allesandru i njen čudan zahtjev.

*****

-Ima koga?- Bacila sam torbu u hodnik, skinula jaknu i čekala odgovor. Sretno sam se nasmješila. Nije bilo nikoga, to sam najviše voljela. U kuhinji sam stavila grijati ručak, te sam se bacila na krevet u dnevnoj sobi i upalila televizor. -...te su pobjegli sa 3 milijuna dolara...- prebacila sam program. -...današnji singl za koji ste najviše glasovali je: Crawling od Linkin Parka.- Pjesma je počela svirati, te sam uzela časopis i počela čitati neki članak o super oklonima za rođendane [Znate li već što ćete kupiti svojim voljenima za rođendan? Ne? Kupite savršen dar uz pomoć malog vodiča!]. Fora je bila u tome da nađeš onoga kome želiš kupiti dar u jednom od njihovih opisa. Nakon toga pogledaš koji su najbolji darovi. Potražila sam sebe i pisalo je: Najbolji darovi su ukrasne kutijice ili neki otkačeni pokrivač. Bullshit. Pomislila sam. Šta će mi to?

Osjetila sam čudan miris. Kao da je nešto... spaljeno. SPALJENO?!! Kad sam utrčala u kuhinju imala sam šta vidjeti. Lonac i sadržaj u njemu je gorio, a kuhinjom se širio zagušljivi dim. Otrčala sam do sudopera i napunila vodu u jedan lonac, te zalila ''požar''. Nakon nekoliko puta, ugasio se. Glupačo. Korila sam se. Bacila sam sadržaj u smeće, a lonac sam oprala. Uklonila sam sve 'dokaze' i za pola sata rada kuhinja je uskoro opet izgledala normalno. Nisam imala drugog izbora nego napraviti sendvič. Hladnjak je bio pun (čini se da je mama obavila kupnju), te sam na brzinu nešto složila i vratila se pred TV.. Ovaj dan nemože završiti dobro.
*****

Veliki hrast je bacao sjenu na moj prozor. Povremeno je grebao po njemu, potsjećajući me na zvuk provalnika. Tik-tak. Mjesečina je prodirala kroz prozor i obasjavala pola moje sobe. Kristali koje sam skupljala su blago sjajili na toj neobičnoj svjetlosti. Tik-tak. Pokraj mojeg uha sat je tiho i ritmično otkucavao, potsjećajući me na večerašnju naredbu. Odlučila sam se iskrasti kroz prozor, da me nitko ne vidi. Taylor i mama su bile u sobama već sat vremena, i ako imam sreće, zaspale su. Tik-tak, tik-tak. Pogledala sam na sat. 5 minuta do 12.

Zbacila sam pokrivač sa sebe, navukla tenisice, te se približila prozoru. Zastala sam čekajući zvukove nekog budnog člana obitelji. Pošto je i dalje vladala tišina, krenula sam. Sjela sam na pozorsku dasku i tiho prebacila noge preko. Stala sam na jednu granu hrasta koja mi se činila najčvršćom. Malo po malo sam se pomicala prema deblu, pazeći da me nitko ne čuje. U susjednom dvorištu je zalajao pas, te sam skoro izgubila ravnotežu. Polako! Kad sam došla do debla, tiho sam se spustila i preko tratine otrčala do autobusne stanice.

Nije bilo nikoga. Vjetar je zavijao i ljuljao živice i drveće. Vladala je tišina. Naravno. Odlučila sam se vratiti, misleći da je to bila neka šala, kad sam čula tihe korake. Približavala mi se visoka silueta djevojke duge kose, koja je imala potpetice i suknju. –Došla si. Odlično.- glas joj je bio veseo. –Slijedi me. Samo budi tiho.- Prestigla me, te počela hodati prema meni nepoznatom smjeru. Prolazili smo kuće, ulice, a ona još nije imala namjeru da stane. Kad smo došli do mračnijeg dijela, gdje nije bilo svjetiljki, a kuće su bile napola srušene, skrenula je desno. Došli smo pred veliku zgradu. Izgledala je vrlo staro, ali očuvano. Tiffany's Ballet School pisalo je na zgradi oljuštenim slovima.

Ušle smo unutra. –Zapamti put.- rekla je Allesandra i nastavila hodati. Put se sastojao od dugačkog hodnika na čijem kraju smo skrenuli desno. Nakon nekoliko minuta, došli smo do ulaza u dvoranu. Pokucala je triput brzo i dvaput sporo. To sam pohranila u sjećanje pretpostavljajući da će mi jednom trebati. S druge strane se začula tišina, a zatim otključavanje vrata, te zvuk micanja zasuna. Vrata nam je otvorio jedan dečko, te otkrio izgled cijele prostorije.

Bila je velika, i odavala dojam veličanstvenosti. Na podu su stajali jastuci i pokrivači raznih boja i veličina. Police ormara su bile ispunjene knjigama, bilježnicana, te raznim drugim stvarima. Dvorana nije izgledala tako staro kao ostatak zgrade, ali je izgledala kao da su ju uredili... amateri. Čudan izgled, čudne stvari. Ali ono što je bilo najčudnije, na podu je sjedilo četrdesetak osoba. Čineći savršen krug, okupili su se oko vatre. Neki su pričali, neki se smijali. Obrisi ljudi i njihov žamor je ispunjavao cijelu prostoriju.

- 18:55 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 16.02.2008.

1. poglavlje

Sjedila sam za kuhinjskim stolom i jela nekakve smeđe pahuljice. To sam jedino našla u svim kuhinjskim ormarićima. koji, naravno, još nisu bili popunjeni. Taylor i moja mama su otišle rano ujutro. Vjerojatno zato da mam vidi kakva je Taylorina škola, kakva djeca ju pohađaju, i takve stvari. To je i meni prije radila. Ubacila sam zdjelicu u sudoper i jutarnju tišinu je nakratko poremetila zvonjava zdjelice dok se okretala. Uskoro je sve opet bilo tiho. Uzela sam torbu, pogledala se u ogledalo i uzdahnuvši, izašla iz kuće.

Krenula sam prema stanici sa koje me trebao pokupiti autobus. Iz daljine sam vidjela da su tamo već stajale dvije djevojke. Približivši se, vidjela sam da stoje daleko jedna od druge i uopće ne pričaju. Stala sam između njih i pomislila kako bi bilo dobro da započnem razgovor. -Bok,- okrenula sam se prema desnoj -Ja sam Lynn. Nova sam, pa sam htjela pitati dali bi mi htjela pomoći oko rasporeda. Znaš, nova škola, pa neznam...- okrenula se prema meni, naktarko me pogledala, te se okrenula prema busu koji se pojavio iza ugla, ne odgovorivši na moje pitanje. Super. pomislila sam, baš lijepo.

Ušla sam u autobus i sjela na prvo slobodno mjesto, do nekog dečka. Činio mi se simpatičnim, pa sam opet probala. -Nadam se da nisam zauzela nekome mjesto?- on me, kao ona djevojka, pogledao te me isto odlučio ignorirati. Postaje sve bolje i bolje.

*****

Gurala sam se kroz gužvu na hodniku pokušavajući naći učionicu iz engleskog jezika. Kako mi je objasnila profesorica matematike, trebala bi biti... iza ovog ugla. Smješak mi se proširio licem. Stajala sam ispred vrata na kojima je stajala bijela, slomljena pločica na kojoj su se nadzirala slova mate ati a. Dovoljno da shvatim o čemu se radi.Na klupi koju sam odabrala za sjedenja bili su mnogi potpisi, napisani korektorima, markerima ili ključevima, vjerojatno u nedostatku pisala.

Na drugoj strani klupe, stajao je bijeli papir sa crtežom mora i stijena. Mala barka je plutala na površini mora i cijeli je crtež imao nekakav smirujući učinak. Odjednom, naglo ga je povukla nečija ruka. Dignula sam pogled. -Oprosti, ovo je tvoj rad?- pogledao me, te ga spremio u torbu. Ulazak profesorice je naveo i njega i mene da sjednemo.

-Dobar dan. Kako ste danas?- odgovor razreda ju je natjerao da se namršti. Čini se da ju nije zadovoljavalo njihovo mumljanje. -No dobro. Danas nam je došla nova učenica,- pogledala je na papirić na stolu. -Gabriella Ryan.- Pozvala me rukom da dođem. Stala sam pred razred i čekala da prof. progovori. -Dakle, Gabriella, vidim da si već našla mjesto. Želim ti ugodan boravak u školi.- Da, stvarno ugodan. proletjelo mi je mislima. -Hvala profesorice. I, zovite me Lynn.- vratila sam se na mjesto praćena pogledom razreda.

-Ugodan boravak. Sigurno, kada nitko ne razgovara samnom- promrmljala sam si u bradu. Osjetila sam blagi udarac u nogu i podigla pogled. Na mom stolu je stajao papirić. Uzela sam ga u ruku i pročitala: Pričekaj večer. Znat ćeš zašto. Ethan okrenula sam se prema dečku do mene i on mi je kimnuo glavom, te nastavio pratiti nastavu.

Ovako, početni postevi će biti malo kraći, dok ne odlučim pojedinosti za likove, tako da vas molim da se strpite, jer svatko od vas ima mjesto u priči, samo moram vidjeti koje mjesto najbolje paše kojemu liku. Ubacujem likove koji mi u komentarima ostave kratki opis i ime osobe koja ga pretstavlja. Nemojte mi ostavljati komentar u kojemu piše: opis ti je na mom blogu. Hvala svima, ubacujem vas nekoliko u sljedećem postu.

Također se ispričavam Amelie. Oprosti što ti nisam poslala mail, ali nešto mi ne valja s njim, pa nisam mogla otvoriti stranicu. Samo želim reći da je sve o.k. i da ti čuvam mjesto u priči :] uvijek si dobrodošla.

Uskoro se čitamo!